Svratio letos prijatelj iz Beograda. Nikada pre nije dolazio u naše biser-mesto. Lepo vreme, bašte kafića u centru, gore nebo i tende, dole zašrafljeni patosi u novi beton, koji isijava kao rerna... Isti beton Palančani zimi koriste kao klizalište i kada im se ne kliza, a ostatkom godine sapliću se na po koju već otvorenu rupu u istom, novom. I tako, prošetasmo glavnom ulicom, a čovek mi reče: „Baš je lep ovaj deo ulice, sa drvećem i asfaltom. Samo, zašto u ovom lepšem delu skoro da i nema ni jedne bašte? Što ne uradiste tako celu ulicu“? Možete da zamislite njegovu facu kada sam mu rekao da smo upravo prošli kroz novourađeni deo, a da je ovaj, njemu lepši - stari, i da nas je ruženje glavne ulice u dva dela koštalo kojih stotinak miliona?!

Vrti čovek glavom, kao da mi ne veruje, al’ šta da kaže. Ništa, samo se još malo iščuđavao, pa ode za prestonicu. O ukusima, kažu, (ne) vredi raspravljati, ali... o parama treba. Pogotovo kada idu iz našeg džepa. Zašto ih ulagati u skupu šminku, koja će bar polovini građana izgledati gore? Zar nemamo pametnije načine da ih utrošimo, u nešto mnogo potrebnije, a jeftinije? Recimo – u fekalni kolektor, popravku kanalizacije kod Mukerove škole? Kad god padne malo jača kiša, kanalizacija se izlije u ulici Vuka Karadžića, kod ležećeg policajca, a onda, zbog konfiguracije zemljišta, spusti se do skretanja za hitnu pomoć, pa nizbrdo okruži park i školu, sve do „Ćirković“ zgrade. Praktično – deca opkoljena sa svih strana „biološkim supstancama neprijatnog mirisa“, pomešanim sa prljavom vodom. I po fekalijama gaze i kad dolaze u školu, i kad idu po doručak na velikom odmoru, a naročito kad se vraćaju kućama, pa se onako, dečje, guraju, padnu u to blato, ili kad se osuši, u svim i svačim obogaćenu prašinu. I tu istu zagađenu prašinu udišu svakodnevno. A kako to smrdi kad je toplo vreme, ljudi moji! Od aprila do septembra, kad god padne kiša, pa izgreje sunce, ne može se disati od isparenja koja guše! Ko ne veruje, neka pita ljude koji žive u blizini kako im je tada.
A za decu, naše gradske oce ionako nije briga. Da jeste, ne bi se cele prošle školske godine smrzavala po školama. A kako stvari stoje, samo uz božju pomoć (čitaj – lepo vreme) se uveliko ne smrzavaju i ove. Da ih jeste briga, ne bi uskratili mesečnu kartu đacima –putnicima koji žive bliže od 4 km od grada! Kako samo dođoše do te daljine, da mi je znati?! I odakle je mere? Od autobuske stanice, škole u koju deca idu ili od table „DOBRO DOŠLI U PALANKU“? I šta ako je nekom detetu, recimo na Guberašu, kuća između skretanja za Vodice i puta za Baničinu ili Raču, pa izađu na 1 km daljoj stanici, jer im je kuća odatle bliža? Šta ako onda prelaze 4 i po km autobusom? Hoće li im dati mesečnu kartu? Sumnjam. Ne znam. Nisam pametan. Samo bih voleo da znam ko je taj merač distanci koji je rekao da deca mogu pešice uz prometan put bez trotoara 4 km. Pogotovo kad padne prvi mrak, baš nekako u jesen i zimu, u vreme kad se đaci vraćaju iz škole. Da mi je znati ko od njih toliko voli decu, da im garantuje bezbednost u sumrak dok idu ivicom kolovoza bez pešačke staze... Da mi je znati kome je prskalica u žutom betonu preča od zdravlja dece u OŠ HIM?! Da mi je znati ko je potrošio pare namenjene za grejanje škola tokom prošle zime, a kako stvari stoje – i za predstojeću, za koju pojedini meteorolozi prognoziraju da će biti jedna od najjačih ikada? Prvo udri po deci! Njih krajcuj gde god možeš i kad god možeš. Ona puno toga još ne znaju, a i nisu glasači na izborima. Za uzvrat, zaposli u opštini još kojeg prijatelja, ili političkog protivnika (da bi te podržao, a ne skidao s vlasti). Čujem nedavno, jedan od čelnika dao posao u opštini rođaku, prijatelju iz svog sela, šta li mu već dođe, i rekao mu: „Sedi tu, ako ti daju nešto da radiš – radi, ako ne – ćuti i šuškaj. Doprinosi će ti biti plaćeni, staž ti ide, a za platu ne pitaj. Ako i kad nešto dobiješ – dobio si i budi zadovoljan. Ionako ne živiš od toga. Kad-tad, neke godine, neko će već morati da ti plati to sedenje...“ To je, prijatelji dragi, način na koji funkcioniše vlast u Palanci. Zapošljavaj i zadužuj. Neko će već jednog dana morati to da plati... Mi, naša deca, (apsolvirali smo da ih deca ne interesuju), unuci... Jednom će doći na red. Bitno je da nije iz tvog džepa, a duguju ti (uslugu, glas, nešto konkretnije)... Opština duguje njima – tvojim dužnicima. A ti ne duguješ nikom ništa! Čak ni objašnjenje. Baš te briga. Zato si vlast. Može ti se. Zato bi da i dalje budeš vlast. I samo na tome i radiš.
Ono što se vrlo uredno plaća (za to uvek mora da ima para) su mediji. Dve privatne televizije - RTJ (koja se veštačkim disanjem, volontiranjem, plaćanjem honoraraca preko nekih trećih firmi, čime li, održava nekako u životu do sledećih izbora) i od letos - TV s prezimenom! Nezvanično saznajemo da to zadovoljstvo opštinu Palanka košta 200.000 din mesečno! Veliku Planu je isto to koštalo 100.000... Za „Jasenicu“ ne znamo koliko se odvaja ni od prilike, al’ da košta – košta. Košta i dotiranje – otkupljivanje tiraža lokalnog lista, koji uredno izlazi, a i dotiranje novog radija sa starim imenom koji je već upao u finansijske probleme, kao i stari. Pogađate li za koga će svi ti mediji navijati kada dođe vreme izbora? Pogađate li i iz čijeg džepa ide njihovo finansiranje? A koliko bi još đaka-putnika za te pare moglo da se vozi do kuće u sumrak, umesto da se smrzava i riskira život na ta 4 km? Ili da prevedemo u ogrev? Koliko bi škola, koliko dana u mesecu moglo da se greje za te pare? Al’ ko te pita za decu. Bitna je politika.
Kad smo već kod RTJ, koja je privatizovana, a plaća je opština, ima još svetlih primera uzimano-davano u našem malom gradu. Gradska čistoća, na primer. Prodata Trojon & Fišeru, pa uzeta nazad uz veliku pompu i još veću tužbu protiv opštine, pa izgleda opet data nekom, ili možda nije, tek - sad više ne znam da l’ je opet nečija, il’ je i dalje „naša“ - javna. Prosto da čovek ne poveruje koliko se kod nas otimaju o smeće! Naše je đubre baš na ceni... A šta tek reći o „Parking-servisu“? Formiran kao posebno javno preduzeće, izdat nekoj beogradskoj firmi za procenat, a onda otkupljen od iste firme za oko 16,000,000,oo RSD, sa sve dugovima koji su se nagomilali u međuvremenu. Cirkus! Transakcija za udžbenike novih pokolenja ekonomista-menadžera!? Priča i za suze i za smeh! Samo, što nama baš i nije smešno... Više nam se plače, jer opet ide po našem džepu. Da ni ne pokušavamo da te cifre preračunamo u dečje autobuske karte i grejanje u školama. A i što bi mi to radili, kad je to posao direktora škola? Ako smeju da postave takvo pitanje, znate-već-gde... Ili svi zajedno rade na nekom novom projektu zagrevanja palanačkih obrazovnih ustanova. Eventualno - izmisle grejanje bez novca... Možda postanu i alhemičari! Grejanje na vazduh već postoji – grejemo se tako pola oktobra i skoro celog novembra, hvala Bogu. Za grejanje na vodenu paru – para nema. Kad bi neko izmislio utopljavanje na isparenja iz izlivene kanalizacije, na velike gluposti, na krupne finansijske promašaje, na sitne mućke, na ušteđene dečje karte u javnom prevozu, ovaj grad bi se sigurno preporodio. A preporodio bi se još brže kada svega toga ne bi bilo. Ili bar onih alhemičara koji nam sve to rade...